AB9H

Sjecanje na Seada i Senada

Njih dvojica su, barem u mojim ocima, bili dusa tog grada u vrijeme kada je bio osuden na bezdusnost; njegov jedini glas, u vrijeme kada je svuda oko nas vladala samrtna tisina. Sead i Senad Dautbasic bili su onakvi kakvi, mislio sam, trebamo biti svi. Ozbiljni, strogi prema drugima i strozi prema sebi, bili su najveci fanatici medu radio-amaterima koje sam ikad sreo. Sretao sam ih svaki dan, vise od dvije godine, i beskrajno me uveseljavao nacin na koji su ih ljudi mijesali jednog s drugim. Naravno, tek posto sam ih i sam poceo razlikovati.

Bili su od one rijetke vrste ljudi koje rat nije mogao iskvariti, njihovo postenje je bilo zastrasujuce, osjecaj za duznost rijedak, kao i nacin na koji su se unosili u svoj posao. Nisam jedanput gledao kako su skoro sa gnusanjem - u vrijeme kada je svaki komad hrane bio dragocjen - odbijali darove koje su im donosili seljani, pokusavajuci da kupe razgovor sa svojima.

Obojica sutljivi, imao sam osjecaj da su bili u stanju do kraja otvoriti se samo jedan pred drugim; mi, ostali, bili smo stranci i za nas su uvijek bili skoro onako zagonetni kao kada sam ih sreo prvi put. Naredne dvije godine gledao sam ih kako prave planove o sve vecim antenama, kako zale zato sto nemaju ovo ili ono - meni je sve to bilo podjednako strano - da bi u ljeto 1994. prionuli na posao. Ne znam kako im je to uopce poslo za rukom, ali su danima razvlacili zice sa jednog na drugo brdo iznad uske srebrenicke kotline, na krov poste postavljali nekakve metalne stupove, na koncu, opet bili razocarani, jer signal, ili sta vec, nije bio "jak" koliko su ocekivali. A ta antena je, potpuno sigurno, bila najveca u zemlji u tom trenutku.

Samo zahvaljujuci njima, svih tih godina mogao sam razgovarati sa ostatkom svoje familije; i nisam bio jedini. Sead i Senad nikada nisu trazili nista zauzvrat. Strpljivo su cekali, onda kada je toga bilo, kraj mjeseca i svoju "placu": nekoliko kilograma brasna i nesto narancastog praha, za koji, sve dok ne bi bio razmucen u vodi, nije bilo sasvim jasno da je sok. Skoro sve to vrijeme u jednim te istim izblijedjelim pantalonama, u cipelama dobivenim u humanitanoj pomoci. Nikada nisu pili kafu niti pusili, ali su svaku paklicu kafe koju su ikad dobili od mene ili od Nuhanovica u pravilu nosili Nasiru Sulejmanovicu, nasem elektricaru, za kojeg zajednicki prijatelj dobrohotno kaze da je "skupa s lemilicom imao deset kilograma".

Negdje nakon "fijaska" sa antenom, neko je u jednoj od pokrajnjih soba otkrio citavu gomilu prasinom pokrivenih Energoinvestovih kompjutera tipa Iris 8. 1 neku od praverzija Tetrisa. Svi smo manijakalno igrali tu igru u kojoj su se jarkozute figure vrtoglavom brzinom vrtjele na crnoj podlozi, padajuci brze nego sto je golo oko moglo registrirati. Blizanci, a svi smo ih dozivljavali kao jedno, vrlo su brzo postali neosporni sampioni u tom cudnom sportu, sportu koji nam je tada bio jedan od bjegova u neku vrstu normalnosti.

Kada su Srbi napali Srebrenicu posljednji put, stanicu su svaki dan premjestali iz jedne u drugu prostoriju u posti, sklanjajuci se iz onih izlozenih granatama.

Posljednji put sam ih vidio u maloj sobici ispod stubista, gdje su s teskom mukom uspjeli prikljuciti stanicu. Nihad Catic, jedini izvjestac iz grada, citao je svoj posljednji izvjestaj iz Srebrenice.